Grof Drakula

ovde cete moci pisati o poznatoj legendi ili da kazem stvarnoj licnosti vladu cepesu to jest tepesu

Drakula - vlaški knez




Većini autora koji su se iz književnih, istorijskih ili kakvih drugih razloga pozabavili ovom intrigantnom problematikom zajedničko je uverenje da je irski pisac Bram Stoker (1847.-1912.) lik junaka svog zacelo najpoznatijeg romana "Drakula" (1897.) osmislio prema istorijskom predlošku famoznog Vlada Tepeša (1431.-1476.), vladara srednjovekovne kneževine Vlaške, smeštene na jugu današnje Rumunije, između obronaka Karpata i Dunava

Nažalost, priča o verojatno najpoznatijem vampiru literarne i filmske fikcije ne baca previše svetla na život legendarnog vlaškog kneza, čija pojava ni u tzv. stvarnom svetu nije oskudevala stravom i užasom, nadmašujući svojom gotovo mitskom komponentom na mahove i samog karpatskog grofa iz Stokerova romana. Dok ga istorija beleži kao Vlada III. ili Vlada Draculeu, u narodu poznat kao "vlaški Ivan Grozni" ostat će, naime, u prvom upamćen po jezivom nadimku "Tepeš" - u doslovnom prevodu "nabijač na kolac" - budući da ga je tokom života, ali i dugo nakon smrti, pratio zao glas svirepog tiranina, koji je svoje neprijatelje i neistomišljenike kažnjavao na krajnje sadistički način, ostavljajući ih, prema drevnom običaju, da polako iskrvare nabodeni na drvene kolčeve, zabijene uspravno u zemlju. Na taj način, slaže se većina pisanih i usmenih svedočanstava, skončalo je tokom Vladove vladavine i nimalo rijetkih vojničkih pohoda između četrdeset i sto hiljada ljudi.
Vlad lll. - zmajev sin

Dvorac Ivana Hunjadia. Hunjadi je, nakon što je porazio Turke, zbacio Vlada s prijestolja i protjerao ga iz Vlaške
Ime "Dracula" dodatno je pridonelo crnoj slavi Vlada Tepeša, iako u političkom žargonu njegovog doba zaista nije imalo nikakvih "paklenih" konotacija. Sigismund Luksemburški (1368.-1437.), kralj Ugarske (1387.-1427.) i Češke (1419.-1437.), i poglavar Svetog Rimskog carstva (1411.-1437.), osnovao je 1387. tajni viteški red "Societas Draconis" (Red zmaja), namenjen ponajpre odbrani Carstva i ostatka hrišćanske Europe od preteće opasnosti turskih najezdi na istoku kontinenta. Na grbu reda bio je prikazan zmaj, među čijim je raširenim krilima visio krst. Zbog hrabrosti iskazane u borbama s Turcima, Vladov otac Vlad II. postao je 1431. članom reda, čime je stekao i pravo da u vlastitom grbu nosi lik zmaja. Prema rumunskoj reči "drac" (zmaj) Vlad će kao vlaški knez dobiti ime Vlad Dracul, dok će mu sina i naslednika na klimavom vlaškom prestolu krasiti epitet "zmajev sin" - Draculea ili Dracula. Drugo značenje reči "drac" (đavo) poslužit će, pak, Vladovim protivnicima da ga u očima evropskih vladara, ali i vlastitog naroda što efektnije ocrne kao nakaznog izroda pakla, koji je prekinuo savez s Bogom i crkvom, ne bi li do mile volje uživao u jadu i patnjama nedužnih.
Vlaška
Okolnosti tragične političke i vladarske uloge kneza Vlada III. valja potražiti i u burnoj istoriji drevne Vlaške, državice na divljoj granici hrišćanskog sveta, koja se u istorijskoj guzvi 15. veka našla stešnjena među dva moćna carstva - ugarskim i turskim. Gotovo hiljadu godina prodor islama u Evropu sprečilo je Istočno Rimsko Carstvo, čija je prestonica Carigrad 1453. pala u turske ruke. Iako su Turci i ranijih godina preduzimali uspešne vojne pohode duboko u područje Balkana, padom Carigrada čitava Evropa iznenada se našla suočena s turskom opasnošću. Vlaški vladari bili su, pak, prisiljeni prihvatiti obe imperije, sklapajući, u očajničkom nastojanju da osiguraju kakve-takve uvete za vlastiti opstanak, političke alijanse i vojne saveze čas s jednim, čas s drugim. Tako će upravo Vlad III. - iako će se ispočetka i sam predstavljati kao sultanov vazal - ostati zapamćen po uspešnom otporu turskoj dominaciji i uspostaviti relativne državne nezavisnosti na prostoru srednjovekovne Vlaške. Druga cinjenica koja je bitno uticala na politički i dvorski život predstavljala je neprestana borba za vlaško prestolje, koje je, doduše, bilo nasledno, ali ne isključivo prema pravu prvorodstva, jer je boljarima, pripadnicima moćnog zemljoposedničkog plemstva, bilo dopušteno da biraju kneza između većeg broja pogodnih izdanaka vladarskih loza. Bespoštedna borba za vlast opravdavala je upotrebu krajnje brutalnih sredstava poput političkih ubistava i nasilnog svrgavanja s prestola, oprobanih metoda od kojih nisu prezali ni Vlad III. ni njegov otac.
Nastala u 13. veku na području nekadašnje rimske provincije Dacije, Vlaška se prvih decenija svoga postojanja nalazila pod ugarskom dominacijom. Nezavisnost stiče 1330. pod Vladovim pretkom Basarabom Velikim, a nakon vladavine Vladovog dede Mircee Starog (1386.-1418.), vladarska dinastija Basarab deli se na dve međusobno suprotstavljene frakcije: Mirceine nasljednike i potomke kneza Dana - dinastiju Danesti. I u doba Vlada Tepeša vlaška politička previranja bila su obeležena krvavom borbom između loza Basarab i Danesti. Kralj Sigismund proglasio je Vlada Dracula 1431. godine vojnim guvernerom Sedmogradske (Transilvanije), ugarske regije severozapadno od Vlaške, nastanjene Mađarima, Rumunima i Sasima. Vlad III. rođen je iste godine u Sighisoari (Schäßburgu), saskom gradiću u Transilvaniji, odakle će mu otac nešto kasnije krenuti u pohod protiv kneza Alexandrua I. iz loze Danesti, kojeg će 1436. svrgnuti s prestola i kao Vlad II. Dracul postati legitimnim vlaškim vladarom. Šest godina Vlad II. nastojao je održavati nužnu ravnotežu među dva moćna suseda. Kao vlaški knez formalno je bio vazal ugarskog kralja, a kao pripadnik Reda zmaja zavetovao se i na doslednost u borbi protiv nevernika, ali Otomansko carstvo ubrzo je toliko ojačalo, da je bio primoran plaćati danak i turskom sultanu, kao što je to pre njega činio već i Mircea stari.
Kad su Turci 1442. napali Transilvaniju, Vlad II. odlučio je u tom sukobu ostati neutralan. Nakon što je Ivan Hunjadi (1387.-1456.) porazio Turke, Vlad je zbačen s prestola i proteran iz Vlaške. Godinu dana kasnije uspeo je uz pomoć Turaka povratiti presto, zbog čega se obavezao da će svake godine skupinu vlaških dečaka slati kao janjičare na sultanov dvor. Kao dokaz odanosti sultanu 1444. poslao je u turski Adrianopol i dvojicu svojih sinova, Vlada III. i Radua Lepog. Iste godine transilvanski guverner i kasniji ugarski regent Ivan Hunjadi poveo je ugarsku vojsku u rat protiv Turaka, s ciljem da ih potisne s područja Evrope. Od Vlada II. zahtevao je da ispuni svoju obavezu prema Redu zmaja i pridruži mu se kao ugarski vazal, ali Vlad, koji se osobno i opet nastojao držati po strani, poverio je vođenje vojske svom najstarijem sinu Mircei, nadajući se da će Turci, ako sam ne bude ucestvovao u pohodu, poštedeti živote druge dvojice njegovih sinova. Ratna sreća taj put se, međutim, nasmešila Turcima. U znamenitoj bici kod Varne hrišćanska vojska poražena je do nogu, dok je Hunjadi jedva izvukao živu glavu. Ponižen i gnevan, dao je 1447. pod sumnjivim okolnostima pogubiti Vlada II. i njegovog sina Mireceu, nakon čega su Turci odlučili pustiti na slobodu Vlada III. i podrzati ga - kao svog kandidata za vlaškog vladara - u borbi protiv novog kneza iz dinastije Danesti. Vlad III. 1448. nakratko seda na vlaško prestolje, ali nakon svega dva meseca Hunjadi ga svrgava i prisiljava da napusti zemlju. Ali kako se Vladov naslednik Vladislav II. svojom politikom iznenada priklonio Turcima, Hunjadi se naknadno ipak odlučuje za sina svog starog neprijatelja i nudi mu svesrdnu pomoć u nastojanjima da povrati vlast. Nakon pada Carigrada, Hunjadi odlučuje proširiti svoju ratnu kampanju protiv Turaka, pa 1456. napada Srbiju, dok Vlad III. na čelu transilvanskih četa istodobno predvodi vojni pohod na Vlašku. Bitku kod Beograda, nakon koje, najverovatnije od kuge umire Ivan Hunjadi, ugarska vojska okončava uspešno. Vlad III., za to vreme odnosi pobedu nad svojim suparnikom Vladislavom II., ubija ga i ponovno zauzima prestolje u vlaškoj prestonici Trgovištu, na kojem će ovaj put ostati do 1462.
Na brojnim putovanjima tokom izgnanstva Vlad III. Draculea stekao je zavidno obrazovanje na području ratne strategije i politike moći. Ne bi li dodatno učvrstio ponovno stečenu vlast, po povratku u Trgovište proglašava se turskim vazalom. Vlaškim boljarima, koje smatra izdajnicima i sukrivcima za tragičnu smrt oca i brata, konfiskuje zemlju, šaljući čitave vlastelinske obitelji - pod optužbom da su na svojim saborima birali kneževe koji odgovaraju isključivo njihovim interesima - na gubilište ili prisilni rad. Nakon što je uveo poreze na tranzitnu trgovinu s Turskom i drugim zemljama Istoka, transilvanski Sasi, koji su mu pomogli da pobedi kneza Vladislava, otvoreno se postavljaju protiv njega, na što Vlad Tepeš sa svojom vojskom pustoši i spaljuje njihove gradove. Ko nije poginuo u klanju i požarima, skončao je na kolčevima duž prilaznih cesta, beleže užasnuti letopisci. Zemaljska hronika uklesana u zidove "crne katedrale" u transilvanskom Brasovu (Kronstadtu) dan-danas svedoči o stravičnim pohodima Vlada Tepeša protiv suseda koji su mu nekada velikodušno pružili utočište. I u vlastitoj zemlji otpori protiv tiranina Vlada sve su izraženiji. Svejedno, on je i slavljen narodni junak, jer uspeva, koliko je moguće, očuvati krhki suverenitet svoje zemlje, obnovivši, uz velike teritorijalne ustupke, sporazum što ga je s Turcima 1411. sklopio Mircea Stari kao jamstvo vlaške nezavisnosti pod domaćim knezovima. S vremenom Vlad Tepeš se posve otvoreno okreće protiv Turaka, uskraćujući im danak i janičare, ubijajući nemilice izaslanike i dostojanstvenike sultana Mehmeda II. (1432.-1481.), čijoj nadmoćnoj vojsci uspešno prkosi u iscrpljujućem gerilskom ratu, primenjujući lukavo strategiju spaljene zemlje i druge metode psihološkog zastrašivanja, koje će ga na posletku stajati glave.
Beleške Dietera Schlesaka, nemačkog pisca, rođenog u transilvanskoj Sighisoari, bacaju ponešto drukčije svetlo na osobu i život Vlada Tepeša, kojeg s Transilvanijom - nasuprot topografiji knjiga i filmova o njegovoj neumrloj reinkarnaciji grofu Drakuli - zapravo ne povezuje mnogo više od činjenice da je svijet i sam ugledao u Sighisoari, dok mu je otac, Vlad II. Dracul, uživajući azil u tom gradiću, čekao pogodan trenutak da se domogne nedalekog Trgovišta i sedne na obećano prestolje susedne Vlaške. Koliku će ulogu saski gradovi stare Transilvanije odigrati u tkanju mita o svirepom vlaškome tiraninu - za kojim će se, 5 vekova kasnije, polakomiti i rumunski diktator Nicolae Ceausescu - dečak Vlad nije mogao ni sanjati. Kad je 1456. i sam postao knezom Vlaške, zatekao je neopisivo siromašnu zemlju korumpirano plemstva i državnog dužnosništva. Rabijatan i inteligentan, Vlad je trebao novac, plaćenike i oružje, pa je uveo dadžbine i namete na tranzitnu trgovinu saskih gradova s Dalekim Istokom koja se odvijala preko njegovih dunavskih luka. Kramarske duše pokušale su svrgnti Vlada, podrzavaju redom neprijateljske pretendente na vlaško prestolje, ali Vlad se svetio pustošeći njihovu zemlju, ubijajući im žene i decu, dok su muškarci redom skončavali na kolcu.
Na vrhuncu moći
Epovi i legende, leci i pamfleti što će ih istorija na kraju listom pripisati nemačkoj književnosti kasnog srednjeg veka, ilustrovani crtežima i bakrorezima poput onog strasburškog iz 1500. na kojem zloglasni Tepeš jede usred šume kolaca na kojima nabodeni umiru njegovi neprijatelji, upamtit će Vlada kao obesna tiranina koji se naslađivao i hrabrio, gledajući kako teče ljudska krv, opisujući potanko kompliciranu tehniku nabijanja žrtve na kolac, njezino pečenje, kuvanje i druge gadosti. Kad u njegovu zemlju dođoše tri stotine Cigana, on uze najbolje među njima i dade ih ispeći, te prisili ostale da ih jedu... I dok se krvava fikcija o zlodelima Vlada Draculee nezaustavljivo širila starim kontinentom, u ruskim i rumunskim hronikama vlaški vladar također je nabijao na kolac, tek s imidžom pravedna suca - da upozori korumpirane bogataše, a Turcima utera strah u kosti. Zahvaljujući "efikasnosti" njegovih metoda, potvrdit će i danas mnogi istoricari, Vlaška postaje snažna, dobro organizovana država, a Vlad odjednom sposoban za nove, daleko veće podvige: Godine 1458. pobjeđuje vojsku sultana Mehmeda II. i šalje na kolac 10.000 njegovih vojnika, godinu dana kasnije ista sudbina snalazi tursko izaslanstvo koje dolazi tražiti danak, nedugo zatim još 4 000 Turaka krvari na kolcu... Na vrhuncu moći, u trezvenom svetu istorijskih p činjenica, Vladova tragedija zove se izdaja. Dojučerašnji saveznici, ugarski kralj Matija Korvin (1443.-1490.) - sin Ivana Hunjadija i Vladov kasniji šogor-i moldavski knez Stjepan (Vladov prijatelj i bratić), uskraćuju mu odjednom vojnu pomoć i okreću se protiv njega. Na kraju, Korvin ga utamničuje u višegradskoj tvrđavi nedaleko od Budimpešte, a sve zbog tri krivotvorena pisma u kojima Vlad sultanu tobože nudi primirje i pregovore, što su ih ugarskom kralju, pretpostavlja se, dostavili transilvanski Sasi... Na kraju priče (1476.) Vlad III. Tepeš vraća se u Vlašku, oronuo i nemoćan da povrati nekadašnju moć gine u borbama za prestolje i polako se rastače u novoj legendi-mitu o neumrlom plemiću, koje okrutnost zagrobne kletva ne dopušta da sklopi oči na večni počinak.

U višegradskoj tamnici


Godine provedene u višegradskoj tamnici u mnogočemu su ostale obavijene velom tajne. Godine 1462. Turci su nakon dugih borbi napokon uspeli prisiliti Vlada na beg iz Vlaške. Prema prici, njegova prva žena Elizabeta bacila se s tornja Vladove tvrđave Poienari, kako živa ne bi pala u ruke neprijatelju. Kroz tajni prolaz Vlad se uspio iskrasti iz dvorca i pobeći preko Karpata u Transilvaniju, gde je od Matije Korvina smesta zatražio vojnu pomoć, ne bi li nastavio borbu protiv Turaka. Kralj ga je, međutim, u istom trenutku dao uhapsiti i baciti u tamnicu. Koliko je trajalo Vladovo tamnovanje, danas se ne može sa sigurnošću reći. Prema ruskim pamfletima, Vlad se u Višegradu nalazio od 1462. do 1474., što mu je očito bilo dovoljno da se ponovno izbori za Korvinovu naklonost. Po izlasku iz zatvora ženi se pripadnicom kraljevske obitelji - najverojatnije Korvinovom sestrom, koja će mu roditi dva sina. Kako se u nekim hronikama može pronaći podatak da mu je stariji sin u godini povratka na prestolje navršio deset godina, Vladovo puštanje iz tamnice moglo se dogoditi i 1466. Prema ruskoj predaji, Vlad se ni u Višegradu nije mogao odreći svoje krvave opsesije, pa je hvatao ptice i miševe, mučio ih i nabadao na male drvene kolčeve.
Mogući razlog rehabilitacije Vlada Tepeša nazire se u činjenici da je njegov brat i naslednik na vlaškom prestolju Radu Lepi bio iznimno popustljiv prema Turcima, tako da je ugarski kralj u Vladovoj osobi ponovno vidio pogodnijeg kandidata za vladara te strateški izuzetno važne regije. Vladov prelazak s pravoslavlja na katoličanstvo također je bitno pridoneo nemalom poboljšanju njegovog položaja, iako mu u pravoslavnoj Vlaškoj to mnogi zacelo nisu mogli oprostiti, zbog čega se na posletku i proširila legenda prema kojoj je na vrhuncu moći okrenuo leđa Bogu i postao sluga Pakla.
Kako su u međuvremenu ponovno narasle napetosti između Turskog carstva i hršćanske Evrope, Vlad Tepeš 1475. predvodi Korvinovu vojsku u nekoliko legendarnih bitaka protiv Turaka. Kad je sultan Mehmed II. poslao izaslanstvo u Ugarsku da pregovara o mirovnom sporazumu, Korvin im je, kaže predaja, predstavio Vlada, kojeg su u Turskoj pamtili isključivo po stravičnim nabijanjima na kolac. Nakon te geste, nastavak rata bio je neizbežan. Na čelu ugarskih četa Vlad je 1476. ušao u Bosnu, gdje je na prepad osvojio i opljačkao Srebrenicu. Zarobljenike, stoji u svedočanstvima, pritom nije štedio: Nekima je živima oderana koža, drugi su osakaćeni, a treći nabijeni na kolac.

Mit o neumrlom noćniku

Potpomognut snažnom vojskom transilvanskog kneza Stjepana Bathoryja, Vlad Tepeš u jesen 1476. napada Vlašku, ne bi li po treći put osvojio njezino prestolje. Njegov brat Radu u međuvremenu je umro, novi knez je Basarab Stari iz suparničke dinastije Danesti, koji se pred Vladovim četama sa svojim pristalicama daje u bijeg. Vlad III. Draculea 26. novembra po treći put postaje vlaški knez, ali vladavina će mu ovaj put potrajati svega mesec dana. Knez Bathory povukao se sa svojim četama, ostavivši Vladu svega dvestotine ljudi, nakon čega turski sultan s velikom vojnom silom napada Vlašku. S manje od hiljadu ljudi Vlad im se suprotstavlja i gine u bici nedaleko od Bukurešta na Staru godinu 1476. Prema drugom predanju, Vlada je ubio neki od nelojalnih vlaških boljara, u trenutku kad je napokon izgledalo da će se ratna sreća okrenuti u njegovu korist. Konzervirana u medu, Vladova glava poslana je sultanu u Carigrad, gde je nabodena na dugačak kolac i javno izložena kao dokaz da je jedan od najljućih neprijatelja Turskog carstva doista mrtav.
Telo Vlada Tepeša sahranjeno je, tvrde hroničari, u samostanu na jezerskom ostrvu Snagov četrdesetak kilometara od Bukurešta. Grobnica je otvorena 1931. ali očevici tvrde da je bila prazna. Na drugom kraju kontinenta mit o neumrlom noćniku koji kroz tuđu krv uzaludno žudi za vlastitom smrću u to doba već je krenuo u osvajanje sveta. Mračna legenda o svirepom "tepešu" Vladu III. Draculei svakako je pomogla da mu se nadene dostojno ime.

Drakula - povijest i fikcija

Imenovanje zla opaka je stvar. Nimalo jednostavna i nimalo svakidašnja. Pa ako je potkraj 19. stoljeća literaturi i pošlo za rukom da ga krsti imenom posuđenim od davnašnjega vlaškog vladara, što će ga legenda zauvijek zapamtiti po neviđenoj okrutnosti, vampirski mit svejedno nije započeo s Drakulom, kao što, znamo, s njime nije mogao ni završiti. Tek, imenovanje zla elementarna je potreba svakoga tko se na ovaj ili onaj način uvjerio u njegovo postojanje, kako u 19. stoljeću tako i u srednjem vijeku, a čini se i danas. Ali tko je, zapravo, bio taj zlosretni tiranin, toliko svirep da su mu nadjenuli ime koje u rumunjskom jeziku znači đavao? Koliko je nedužnika taj tepeš ostavio da iskrvare, nabodeni na kolčeve srednjovjekovna mrakobjesja? Je li se doista naslađivao objedujući okružen tolikom smrću, o čemu, kažu, zorno svjedoče starinski bakrorezi? Na posljetku, je li pio krv svojih žrtava, tražeći u njoj možebitno eliksir mladosti i života, kao što će to nakon njega s neznatnim preinakama učiniti ohola grofica Erzsebet Bathory?
Da je vlaški knez Vlad Tepeš III. Draculea, sin Vlada II. Dracula, što ga je car Sigismund Luksemburški 1431. u njemačkom Nürnbergu imenovao knezom Vlaške i vitezom reda Zmaja, Bramu Stokeru poslužio kao povijesni predložak za kreiranje lika vampira Drakule neupitno je, to više što komparacija romana, legende i povijesnih zapisa u dostatnoj mjeri ide u prilog toj tvrdnji. Tako će, primjerice, Nikola Modruški, koji je u 15. stoljeću kao papinski legat boravio na ugarskom dvoru i dobro poznavao Vlada Tepeša, u jednom izvješću opisati vlaškog vladara sljedećim riječima:
Nije bio osobito visok, no bio je nabijen i mišićav. Njegov nastup djelovao je hladno i na neki način zastrašujuće. Nos mu je bio kao u orla, nozdrve nadute, a lice crvenkasto i suho. Duge trepavice zasjenjivale su širom otvorene, zelene oči; guste crne obrve davale su im prijeteći izgled. Imao je snažne brkove. Zbog širokih, izduženih sljepoočnica glava mu je djelovala još silnijom. Oko čela nosio je traku s koje su visjeli crni kovrčavi uvojci. Bio je plećat...
Bram Stoker preuzet će pak u svome romanu citirani opis gotovo doslovce i tek ga neznatno prilagoditi osobi koja je u 500 godina besmrtnosti ipak malčice ostarjela:
Po crtama lica u najvećoj mjeri podsjećao je na orla; nos mu je bio tanak i kukast, a nozdrve neobično svinute; imao je visoko, zaobljeno čelo, dok mu se kosa, inače gusta, rijedila na sljepoočnicama. Obrve su mu bile posebno guste, toliko da su mu se gotovo spajale iznad nosa, i tako čupave da su se naizgled kovrčale. Usta, koliko sam ih mogao vidjeti ispod njegovih gustih brkova, bila su nepokretna i pomalo okrutna izgleda, s čudnovato oštrim bijelim zubima, isturenim preko usana. Iznimno rumenilo tih usana ukazivalo je na zapanjujuću vitalnost ovako vremešna čovjeka. Osim toga, uši su mu bile blijede i vrlo šiljaste na vršcima, brada široka i snažna, a obrazi čvrsti, ma koliko mršavi bili. Prevladavao je izgled neuobičajena bljedila.
Ostatak Drakuline karakterizacije nažalost odaje vrlo malo autentičnosti, što zbog Stokerova relativno skromnog faktografskog poznavanja povijesti zemalja na jugoistoku Europe, što zbog zahtjevnosti same fabule, čiji se mozaik - za fantastičnu književnost nimalo neuobičajeno - na kraju morao poklopiti s laičkom samorazumljivošću neke zloslutne, no u krajnosti ipak shvatljive i pobjedive metafizičke sheme. Stokerov Drakula, koji pred vilinskim svjetlima u noćnoj šumi slaže kamenje u magijske oblike, posjeduje zapanjujuće okultno znanje i zacijelo bi mu više odgovaralo da mu ime doista potječe od rumunjske inačice za nečastivog, što bi ga jasnije odredilo kao princa tame, kadrog zapovijedati prirodi, neiscrpnoj galeriji noćnih bića, ali i ljudima labilne psihe i upitna morala poput nesretnog Renfielda, dočim bi tragičnom vampirskom usudu pripisalo posljednji, pakleni razlog. U legendi, međutim, horor nije u tolikoj mjeri počivao na imenu Drakula, koliko je straha sveumah ulijevao ominozni nadimak Tepeš, koji je u prijevodu značio - nabijač na kolac. Da je Vlad, zasjevši 1456. na vlaško prijestolje, izvrgnut neprestanim turskim napadima stotine i stotine neprijateljskih vojnika davao pogubiti na kolcu nije nevjerojatno, ta i zastrašivanje je oblik ratovanja, posebice kad je vlastita moć premalena da se posegne za drukčijim mo-gućnostima, a panika kršćanske Europe pred turskom najezdom dostatna da se glede toga blagonaklono zažmiri na oba oka. A da je kao dječak od trinaest godina dospio u tursko sužanjstvo, gdje će ga, isprva utamničena u tvrđavi Egrigötz u anadolijskom gorju, seksualno zlostavljati tamničar Gugusyoglu, činjenica je koja će ponekog povjesničara ponukati da njegovo kasnije svirepo ponašanje protumači kao gnjevni vapaj osvetničkih poriva ponižena duha. Svetio se Vlad, kažu, svima i svakome, na posljetku i zbog stravičnih, iako ne posve istinitih priča o pogibiji oca mu Vlada II. i brata Mircee, nakon izgubljene bitke protiv Ivana Hunjadija, što će mu ih, još uvijek u sužanjstvu, ispričati Turci. Nakon Vladova povratka iz Carigrada, gdje će steći svakojaka znanja i vještine, kazuje nam druga legenda, na kolcu će - iz sličnih razloga - iskrvariti mnogi vlaški imućnik, dok će se zemljom prolomiti glas o pravednom, ali okrutnom knezu Drakuli-Sotoninu imenjaku koji će na kraju, shrvan vojnim porazima, izdajom i nenadoknadivim osobnim gubicima i samoj crkvi okrenuti leđa. Turcima će, međutim, i dalje obijesno prkositi, sve dok mu se, legendi za volju, glava, mučki odrubljena izdajničkom rukom, neće zakotrljati pred sultanovim nogama, a kosti na misteriozan način nestati iz kripte u samostanu na planinskom otočiću Snagov, gdje mrki monasi, priča se, dandanas čuvaju tajnu njegova života i smrti, a možda i neke druge dimenzije postojanja...
Tko je nego jedan iz moje loze u svojstvu vojvode prešao Dunav i potukao Turke na njihovu vlastitom tlu, pitat će posve retorički u Stokerovu romanu tajanstveni karpatski grof, ostavljajući čitatelja u neprestanoj nedoumici ne prepričava li zapravo odabrane scene iz vlastitog života: Da, bio je to jedan iz obitelji Drakula! (...) I upravo je taj Drakula nadahnuo jednog svog potomka da kroz kasnije vjekove iznova i iznova vodi svoju vojsku preko velike rijeke u Tursku; kad bi ga potisnuli natrag, opet bi navalio, i opet, i opet, pa makar bi se sâm morao vratiti s okrvavljenog polja gdje su pali njegovi vojnici, jer znao je da sâm može izvojevati konačnu pobjedu. Drakula svakako, primijetit će čitatelj, ali ne i Vlad, jer takav se kod Stokera nigdje ne spominje, kao što se s druge strane nigdje u mitovima i legendama zaživjelima kako za života tako i nakon smrti jeziva vlaškog kneza ne spominje da je - usprkos morima prolivene krvi i paktu s đavlom - bio ili mogao biti - vampir! Kao princ Vlad predstavit će se vampir Drakula, faktografiji fikcije za volju, tek 1992. godine - u dosad najrazvikanijoj ekranizaciji romana, filmu "Bram Stokers Dracula", što će ga kao redatelj potpisati Francis Ford Coppola.
Da je Bram Stoker nekim slučajem i bio upoznat s detaljima iz tragična života vlaškog kneza Vlada III. Draculee, vjerojatno bi se-odustavši od Štajerske kao toposa svog "Grofa Wampyra" (kako se roman isprva trebao zvati) - svejedno odlučio za Transilvaniju, u kojoj je vampir Drakula, ako ništa drugo, uživao mo-gućnost bivanja na zlu glasu, Transilvaniju izmaštanu prema potrebama žanra, gdje uoči praznika Sv. Jurja, kad sat otkuca ponoć, nitko više nije siguran pred legijama vještica, zlih čarobnjaka, harpija, striga, vampira, vukodlaka i drugih noćnih mora što im viktorijanski horor nije stigao nadjenuti imena, ujedinjenih pod paklenim zapovjedništvom novostasala princa tame, nosferatua Drakule.

(Iz pogovora Borisa Perića prvom hrvatskom izdanju romana "Drakula" Brama Stokera (Varaždin, 1999.)

hvala majka trebace mi kad budem ucio rumuniju pod turskom vlascu
ja cu samo prepisati odavde